Evo me noci,
Stara prijateljice,
Opet njoj cu poci,
Niz duge puste ulice.
Tamo gdje strahovi prestaju,
Obraz mi grije njen dlan
Na njemu moje usne nestaju,
Beskrajno sam, uzdah joj znam.

Casti me noci, stara prijateljice.
U casu natoci, zudnju da mi slomije.
Zar nisam dovoljno gubio,
Tko ce izmjeriti bol.
Do ocaja ljubio, namjerno bjezao
Da bih se vracao.


Opet mi se budi tuga, tuga najveca.
Koju nosi snijeg s planina, vjetar ravnica.
Koga sad joj srce voli, kazi nek jos jace voli.
Idemo do dna, tuga ti i ja.


Pozdravljam te noci,
Stara prijateljice.
I ovaj krug ce proci,
Nece stic' me kajanje.
Sta je ovo proljece,
Spram njeznih godina.
Poziv njen me pokrece,
Cak i sa dna, isto izgleda.