Tri sata popodne pokazuje moj Rolex
Na semaforu stojim, a pored mene bus
Kao u zooloskom vrtu gledam izumirucu vrstu
Izguzvana lica zure mi u bemburu

Sa Ray-Banom na nosu zalim frustriranu masu
Njihov me pogled baca u bad
Zato okrecem glavu na drugu, ljepsu stranu
Jer dusa mi ne podnosi tuzne prirode

Sutra sam vec u crkvi na malom pranju savjesti
Jer moje veze sezu ravno do neba
U navali humanosti pomolicu se za sve njih
A nakon toga slijedi tecaj tenisa

Ne mogu ih gledati vise ukljucujem air-condition
Polako da me vide pice iz busa
Konacno spas, zeleno je dodajem gas i nestajem
A gomila me gleda kao zlocinca

Penzici novi i penzici polovni
Dozivotne zrtve javnog prijevoza
Blesave od znojenja u kutiji
Jos samo dva radna vijeka do ficeka

Gomila plazi po bljuzgavoj stazi
I s gadenjem gleda metak sto prolazi