Sto mi je trebalo da te sanjam nocima,
sto mi je bilo da te cekam danima.
sto mi je trebalo da te vodim do izvora korijena svojih,
i da se napijes bune mojih predaka.

Sto mi je trebalo da te ljubim satima
kad si vec sutra usne darivala drugima.
Sto mi je trebalo da mi kazu da si nekima
negdje daleko snivala na rukama.

Sad kad te nema, sad kad te nema
Jagoda, Jagoda.
Sjecam se poljupca pod krosnjama jela,
sjecam se ljubavi na duseku od snijega
Jagoda,
i vrucih dodira i ledenih voda
tvoja, samo tvoja sam, Jagoda.


Sto mi je trebalo da osjetim dodir raja
pa danas da pruzam ruke do beskraja.
Sto mi je trebalo da osjetim miris tvojih snova
sto mi je trebalo da pocinjem iznova.

Sto mi je trebala ta plovidba bez broda
ko brodolomac sto ga struje nose,
Sto mi je trebalo da te gledam nakon tvojih nevera
i da ti brisem suze tudjih nevjera.

Sad kad te nema, sad kad te nema
Jagoda, Jagoda.
Da li je greska to sto smo se sreli
ili smo kusali sto nismo smijeli
Jagoda?
I tko je zapravo tu na gubitku
Jagoda, moja Jagoda.